Knjige petkom: Kaj je bilo, Haraldova mama, Čitateljski klub knjigomrzaca...

Imate li, uz hlad, sunce i sol, potrebu i za malo pametne zabave, ne propustite knjigu koja s puno duha (i ironije) progovara o ljudskoj gluposti: O glupanima, idiotima i glupim idiotima (s norveškoga preveo Mišo Grundler). Filozofski esej koji se čita kao britka satira: Lars Fr. H. Svendsen se hvata u koštac s fenomenom gluposti. Ne vrijeđa, ne moralizira – samo analizira, razlaže i podsjeća koliko su glupost, neznanje i samozadovoljstvo često itekako utjecajni faktori u društvu. 

Tekst je pitak, duhovit i pristupačan, a djeluje gotovo kao komentirana stvarnost jer mnoge situacije i tipovi iz knjige djeluju neobično poznato. Za kraj, evo jednog upečatljivog citata iz knjige, koji ilustrira Svendsenovu preciznu kategorizaciju glupana, idiota i – vrh – glupih idiota: 

Glupan ne razmišlja, idiot razmišlja pogrešno, a glupi idiot bez razmišljanja prihvaća svoje pogrešno razmišljanje… U svakom od nas čuči jedan glupi idiot… Diktatori su gotovo bez iznimke glupi idioti. Dovoljan je jedan pogled na biografije Hitlera, Mussolinija, Staljina… da se potkrijepi ta teza.

Nakon knjige koja nas je nasmijala i navela na razmišljanje o idiotskim pojavama, Kaj je bilo Tihomira Ponoša unosi drugačiju perspektivu – riječ je o kalendarski posloženim povijesnim bilješkama. Za one koji su s nostalgijom pratili HRT-ovu emisiju TV kalendar, ova će knjiga biti pravo otkriće. 

U vremenu kad vijesti brzo zastarijevaju, Ponoš nas vraća osnovama pamćenja: svakom danu u godini pridružuje jedan događaj iz povijesti. Kaj je bilo funkcionira kao dnevni kalendar kolektivnog pamćenja, u kojem se susreću ratovi, izbori, deklaracije, sportski uspjesi, smrti velikana, političke odluke i mali, ali simbolički važni momenti. Otkriva nam, na primjer, kako je nastao plišani medvjedić, kako je unaprijeđena proizvodnja šampanjca i pamuka, govori o otkriću penicilina, streptomicina i inzulina, o prvoj transplantaciji, nastanku margarina, zaboravljenim požarima i poplavama, o izumu bakelita, pisaćeg stroja i vješalice, o ženskom nogometu, društvenoj važnosti sporta… 

Idealna za svakodnevno listanje, promišljanje uz kavu ili raspravu u društvu koje još vjeruje da datumi nisu samo brojevi.

Zasitili ste se klasičnih kriminalističkih zapleta s inspektorima i leševima u prvih pet stranica? Haraldova mama Johanne Frid (sa švedskoga prevela Željka Černok) donosi nešto sasvim drugačije. Krimić koji to možda i nije, roman koji počinje istragom, ali ne žuri s odgovorima – već vas uvuče u svijet odnosa, prošlosti i neizgovorenog.

Iz klinike za odvikavanje u rodni gradić vraća se Harald, bivši svećenik, a sada pomalo izgubljen čovjek srednjih godina. Na aerodromu ga dočekuju dvije žene – dugogodišnja djevojka Claudia i majka. Njegov dolazak pokreće niz događaja koji će rasplesti stare tajne i potisnute emocije. 

Središnji lik ipak je njegova majka – snažna, tvrdoglava i pomalo zagonetna žena, čija prošlost i postupci oblikuju cijelu priču. Roman započinje kao krimić, ali vrlo brzo se pretvara u suptilnu analizu obiteljskih odnosa, provincijske svakodnevice i teškoće komunikacije među onima koji su si najbliži.

Završetak nije klasično rješenje misterije, nego nježno otkrivanje istina koje likovi dugo skrivaju. Koja će ga od dviju žena odvesti kući iz zračne luke?

Ljudi koji su očarani nečijim književnim svijetom često ga čitaju i žive dublje – baš tako je predstavljena Grobnica za Borisa Davidoviča Danila Kiša, knjiga u kojoj se Kišov život i pogled na povijest osjećaju unutar svake rečenice. 

Ovu smo knjigu, nakon što smo je kroza život možda nebrojeno puta čitali, sada i poslušali. Čita nam je sjajni Predrag Miki Manojlović. Svojedobno doživljeno kao prijetnja ideološkom poretku ovo briljantno djelo, sedam poglavlja jedne zajedničke povijesti, obrađuje sudbine onih koji su stradali u staljinističkim logorima. 

Tema ovih proza pojedinac je koji se usuđuje propitivati tekovine jedne totalitarne ideologije. U montiranim procesima ljudski život i biografija bivaju izbrisani na najokrutnije moguće načine. Kiš pronosi kroz svoje lirske pasaže ideju jedinstvenosti svakog ljudskog bića i stradalima zida spomenik od riječi. 

Ovo je književnost najvišega ranga, od pisca s možda najpismenijom rečenicom među južnoslavenskim jezicima, cizeliranom, poetskom, oštrom i preciznom. Djelo vrvi citatima, nad kojima ostajete zapanjeni i zamišljeni. Grobnica za Borisa Davidoviča hommage je i protuteža Borgesovoj Općoj povijesti gadosti, jer kako je govorio Kiš, nisu razbojnici i gusari ni približno nitkovi kao što su nitkovi oni koji su progonili nedužne u logore i uništavali ih i zatirali.

Bejah zauzet čitanjem i pisanjem, kad grunu u moju sobu velik broj tih ljudi naoružanih neznanjem tupim kao batina i mržnjom oštrom poput noža. To ne bejahu moje svile od kojih im se zakrvaviše oči, no moje knjige poređane po policama; svilu smotaše pod ogrtače, a knjige pobacaše na pod i stadoše ih gaziti nogama i cepati ih na moje oči. A knjige te bejahu u kožu povezane i obeležene brojevima i bejahu napisane od učenih ljudi, i u njima bejaše, da su ih hteli čitati, hiljade razloga da me smesta ubiju i bejaše u njima, da su ih hteli čitati, leka i melema za njihovu mržnju. I rekoh im da ih ne cepaju, jer mnoge knjige nisu opasne, opasna je samo jedna; i rekoh im da ih ne cepaju, jer čitanje mnogih knjiga dovodi do mudrosti, a čitanje jedne jedine do neznanja naoružanog mahnitošću i mržnjom.

Nakon težine povijesnih sjećanja, sljedeća knjiga donosi osvježenje u obliku vedre i dinamične priče o svijetu gdje knjige nisu samo predmet štovanja, nego i razlog za smijeh te o ljudima koji se svakodnevno trude da prave knjige odu u prave ruke.

Topao, duhovit i pomalo otkačen Čitateljski klub knjigomrzaca Gretchen Anthony (prevela s engleskoga Dijana Štambak) donosi sukob oko sudbine male nezavisne knjižare nakon iznenadne smrti njezina suvlasnika Elliotta. Dok se Irma, njegova partnerica, sprema prodati prostor investitorima, Elliottov životni partner Thom i Irmine kćeri pokreću neformalni otpor – i kroz neočekivano savezništvo pokušavaju spasiti ono što knjižara znači njima i zajednici.

Kroz humor, obiteljsku zafrkanciju i prave književne preporuke, knjiga donosi dirljivu i zabavnu priču. Ovaj tzv. feel-good roman slavi obitelj, prijateljstvo i snagu zajednice, dok ujedno predstavlja ljubavno pismo tihom načinu na koji nas knjige oblikuju – čak i kada tvrdimo da ih ne volimo.

Teško da ćemo sljedećih dana moći pobjeći od vrućina, zato vas pozivamo na bijeg barem u neku od ovdje preporučenih dobrih priča. Knjige možda ne hlade, ali zato mogu postati mali književni odmor…